Nezaboravna 3 dana putovanja biciklom po istočnoj obali Istre pa na Cres i sve do Lošinja i nazad. Ukupno provezeno nešto manje od 360 km u ta 3 dana i u prosjeku 7 sati bicikliranja dnevno.

Dan 1. (Roza) 122 km

Prvi dan... adrenalin pred pokret... bicikl pripremio prethodnu večer i spreman je čekao da krene u veliku avanturu... Planirani pokret je bio u 5h ali je na kraju bilo to nekih 6.30... ali koga briga za vrijeme... bitno da se vozi. Iz Duge uvale je odma slijedio prvi uspon nekih 3-4 km do spajanja na "Route 66" od Pule do Rijeke... tu mi se nekako nije sviidjelo da me preticu kamijoni i hrpa kamp kućica pa sam odma stavio u Garmin izbjegavaj glavne ceste... I vec mi je uskoro našao alternativu kroz zaseok Borinići gdje je nekih 500 metara bio obečavajući uski asfaltirani put koji me proveo kroz jedno tipično malo Istarsko selo kao što ga ja zamišljam... Nekoliko starijih ljudi me promatralo u čudu i već mi se tada učinilo da možda i nije najbolja ideja što sam tu skrenuo... (ali vjerujem ja Garminu ;) )... i odmah nakon kraja sela... nema više asfalta... grubi makadam vodi lagano uz brdo i to nikako nije bilo označeno i planirano.... ali nema veze... Pomislio sam da je to dobar test (dok sam još nisam predaleko) za bicikl, gume i sve ostalo što sam natrpao na bicikl...
Nakon 1-2 km došao sam do ceste koju sam gađao ... istina, prvo što me dočekalo bio je kamijon ali nakon toga do Barbana prošli su možda dva tri auta, tako da se ipak pokazalo kao isplativo malo riskirati po makadamu...
Nakon Barbana sam se veselio spustu prema rijeci Raši, ali opet me dočekao malo neugodno iskustvo spusta po makadamu punih 6 km...

a da veselje bude bolje baš nekoliko minuta prije nego sam ja došao na makadam prošlo je ono vozilo koje polijeva kako nebi bilo prašenja... hm ... ali je zato bilo betoniranja... bicikl, bisage i noge su do Mosta na Raši bile lijepo požbukane :)...
Sva sreća što ima vode u Raši pa sam barem malo isprao taj sloj sa sebe... ali sve do kreja vožnje je bicikl izgledao ko da sam napravio već 5000 km po makadamima ... Nakon prolaska pokraj kanala Raše koji vrvi ribama?!!?...

slijedio je dosta dugi uspon sve do Labina... to je bio prvi pravi test za noge i tu nije bilo nikakvih problema... Jedan odmor i malo laganiji tempo i evo me u Labinu...Popeo se do starog dijela ali me onako zmazanog u bauštelskom stilu ipak bilo sram tamo sjesti na bijele jastuke pa sam potražio neke plastične stolce i lijepo se odmorio za daljnji put. Uslijedilo je malo "ravnice" pa lagani spust sve do Vozilića, a onda još jedan uspon kroz Plomin (ne bas tako lijep pogled na termoelektranu) ali zato lijep stari gradić... a dalje još uspona sve do Zagorja!?!? (sa pogledom na more)...

tamo sam na moru ugledao trajekt koji je upravo isplovio iz Porozina... slijedila je utrka do Brestove :)...
...
Iako sam bio natovaren ko brod :) ... ipak sam uspio do luke doći prije njega, a još sam i kupio kartu te ga ponosno gledao kako tek tada uplovljava. Slijedio je zasluženi odmor nakon odvoženih 60ak kilometara po Istarskim cestama. Utovar i vožnja trajektom je trajala nekih 40ak minuta što je bilo taman da si malo pojedem i osvježim se prije najduljeg uspona dana. Iz Porozina slijedi 12 kilometara dugi uspon za koji sam znao da će me izmoriti ali i poslije njega sam predvidio dulji odmor u gradu Cresu koji je na nekih 25 km od Porozina. Skoro cijeli uspon je bio po sjeverezopadnim padinama i sa lijepim pogledom prema istočnoj obali Istre, a svako malo sam morao skidati kacigu jer je cesta bila puna lepitra koji su se zaletavali kao mušice i tako je nekoliko njih na žalost završilo karijeru između znojne glave i stiropora...

bio je to svakako bajkovit doček i zbilja dojmljiv prizor... već tada mi je bilo jasno da je Cres jedan divlji otok sa neobičnom florom i faunom, a to se je osjećaj dalje samo nadopunjavao.
Nakon što sam dosegnuo vrh (a vrh će te prepoznati prema antenama naših revnih mobilnih operatera ... napomena... kad vidite antenu u daljini na Cresu to znači da će te se i popeti do nje :) ) vidio sam i prvu pticu koja je zaštitni znak otoka... bjeloglavi sup ... u nadi da se nije namjerio na mene slijedio je spust prema gradu Cresu.

Tamo uz lagano vozikanje po gradu slijedi obilniji ručak u jednoj konobi i zatim pronalazak plaže gdje je bio u planu lagani kupanac i spavanac :) ... Mirni kutak sam našao u šumici prema marini gdje je bilo nekoliko kupaća ali i puno hlada u parkiću nasuprot ceste. Tamo sam se zadržao nekih 2-3 sata i dobro se odmorio. Slijedilo je još 30ak brdskih kilometara današnje vožnje sve do sela Miholašćica gdje sam se dogovorio sa prijateljem da se nađemo na pivi :) ... nekim čudom spustio sam se na plažu desetak metara od njih i proveo ugodno predvečerje na plaži ... kasnije nam je njegova žena priredila večeru i još smo stigli kod susjeda postavljati ormare ?!?! (to je jedino što mi taj dan nije uspjelo... sused je imal pre malo nosača ormara ... hehe ) ... ugodan san u lijepom apartrmanu sa prekrasnim pogledom na zaljev :) ...
Hvala ti Gorane!

2. Dan 115 km - Nikad dosta
Nakon buđenja i obilnog doručka (Hvala Dea :) ) slijedio je lagano zagrijavanje mišića do obližnje uzmorske Martinščice gdje su ljudi ispijali jutarnje kavice... a zagrijavanje je bilo potrebno zbog oštrog uspona serpentinama opet prema glavnoj cesti prema Lošinju... slijedila je laganija vožnja po "ravnome" pa zatim lagani spust prema Osoru. Sam gradić me impresionirao brojnim skulturama znamenitih ljudi, pomoraca, svetaca i općenito svojom arhitekturom.
Tu sam ostao pola sata i divio se i ujedno malo odmorio i prizalogajio... dalje me put vodio lijepom širokom cestom po otoku Lošinju. Pogled je cijelo vrijeme pucao na otoke Krk i Rab i u daljini Velebit.
Cesta po Lošinju nije brdovite već se više manje drži mora osim malo iznad Nerezina. U Lošinju sam prvo sjeo na kavicu jer je bilo još previše rano za ručak nakon onih kobasica u jutro :)

... malo sam se zatim provozao Malim Lošinjem pa onda nakon toga i do Velog Lošinja koji su zbilja prekrasni ovako sa ne baš previše turista... Današnje spvanje i kupanac je bilo predviđeno u uvali Čikat do koje sam došao u ranim popodnevnim satima... Tamo sam se okupao pa opet jedan kratki spavanac u hladu pokraj kampa.

Dalje sam napravio cijeli krug po uvali i izašao iza rta sve do Malog Lošinja sa strane vojnog kompleksa koji se očito pretvara u novu šetnicu.
Prvotni plan je bio da spavanje bude negdje na potezu Nerezine-Ososr ali osjećao sam se potpuno spreman za još dodatnih 40ak km sve do uvale Valun, tako da bi mogao treći dan od tamo sve do Duge uvale. Samu uspon na prijelaz prije spuštanje u uvalu me izmučio ali i time je pogled na prekrasnu plažu i kamp u kojem sam naumio prespavati bio ljepši. Jedno predvečernje kupanje na pustoj plaži u sam zalazak sunca i tuširanje u hladnoj vodi pokraj plaže me toliko osvježio da sam odlučio nakon postavljanja šatora još malo izaći i do romantične uvale/gradića gdje ima nekoliko restorana i dva kafića. Ta šetnja i kamp koji je definitivno jedan od najljepši koje sam vidio ( skoro sa svake parcele kampa baca pogled na plažu i more, budući su police sa osjenčane parcelama usječene u stijene koje se strmo uzdižu iznad plaže) me taman toliko dodatno umorila da sam zaspao bez da sam uopće razmišljao da sam u kampu...

3. dan – 120 km – Lubenice za doručak ;) ... pa do Duge uvale

Došao je i zadnji dan te male/velike avanture... za danas planirana opaka ruta sa usponom do Lubenica i još poslje 110 km sa nekoliko gadnih uspona ...
Buđenje u kampu je bilo nešto posebno... sunce taman izašlo iza brda i ugrijavalo me dok sam doručkovao već malo osušene ali još uvijek ukusne klipiće...nakon toga je spremanje šatora i pokret bio puno lakši iako sam znao da me za doručak u biti očekuju Lubenice koje se nalaze na kraju 6km
dugog uspona koji je počeo na 0 mnv i sve do 360 mnv. I to je uspon cestom koja i nije baš zamišljena za automobile... iako je asfaltirana ... :) ...

Sam dolazak u Lubenice je bio također sasvim posebno iskustvo... taj mir ... spokoj... mjesto je izvan našeg vremena. Kad sam došao gore jednostavno sam samo u tišini šetao ulicama, razgledavao star kuće, divio se pogledu na uvalu 300njak metara niže i pogledu koji se proteže od Istre sve do Lošinja...

U njemu živi 11 stanovnika od čega je najmlađa 78 godina, a u ovako rano jutro nije bilo nikoga nigdje... osim jednog para koji je također došao biciklima gore nekoliko minuta ranije. Taj dojam tišine i mira me još uvijek prati i vjerujem da je ta uspomena ostala zauvijek.
Nakon toga je slijedio opet spust do Valuna pa ponovno uspon na suprotni brijeg i dalje prema Cresu. Tamo sam pronašao jednu skrivenu konobu u kojoj sam pojeo odličan ručak po preporuci vlasnika (koji me uporno nudio sa rakijom... a ja uporno odbijao znajući da slijedi još 80ak km vožnje po dosta velikoj vrućini).
Nakon ručka slijedio je opet spavanac u šumi pokraj plaže i nekoliko ulazaka u more za osvježenje prije polaska... Slijedio je uspon od Cresa prema ...pa spust u Porozine...

...na putu sam još nekoliko puta vidio velike ptice (možda i bjeloglavi supovi) i hrpu nogica od ovaca na cesti (koje su možda one bacale... hm).

Nekako sjetan napustio Cres i opet na "main land" u Brestovi... uspon do glavne ceste je bio prilično iscrpljujući, budući su mi se noge ohladile u čekanju trajekta i vožnji njime... No dalje je bila vožnja dosta ugodna jer je vrućina već lagano popustila i sve do Vozilića i dalje prema Labinu sam uživao u Istarskom krajoliku. U Labinu sam zadnji put odmorio u istom kafiću, kod iste konobarice naručio kavu... ko da nigdje nisam niti otišao...
Tamo sam sreo kolegu biciklista iz Njemačke koji je na odmoru u nekom selu pokraj Marčane pa smo zajedno vozili ostatak puta... malo se iznenadio kad smo došli do Mosta na Raši gdje je uslijedio ponovno onaj sada uspon do Barbana ... makadam i nije bio baš najbolji za tanke gume na njegovom Biachiu :)... Ostatak puta je brzo prošao uz lagan razgovor tako da onaj umor nakon tih 350 km i 22 sata na biciklu u 3 dana nije pokvario onu zadnju dionicu... taman je sunce zalazilo kad sam ušao u Dugu uvalu i iskoristio onako mirno vrijeme za još jedno kupanje prije večere koja me dočekala ...