Krapina - Ivanšćica - Krapina

Ivanšćica - 19.10.2008.

Prvo, žao mi je što Bran nije mogao ići sa nama ali imao je stvarno važnijeg posla. Se razmemo. Ideja za odlazak biciklima na Ivanšćicu stara je od ljeta, ali konaćni dogovor je bio prije samo nekoliko dana. Još ljetos sam upitao jednog poznanika koji zna svako drvo na Ivanšćici koliko ima od Krapine do vrha, njegov odgovor je bio pomalo zaštrašujući - 41km.

Konaćno jedan dan prošli tjedan Zdravko i ja čvrsto smo odlućili da idemo. Vrijeme je ove jeseni stvarno fantastićno i tako je bilo i te Nedjelje (tj. jućer ali radi drame sam tako napisao). Na put smo se uputili Draš, Marko, Zdravko i ja. Krenuli smo u 9:00 iz moje garaže jer smo pokušali saznati zašto mi ne radi prva disk kočnica , hmm. No nije bilo vremena za razmišljanje ... morali smo krenuti. I krenuli smo, dogovor je bio da idemo preko Radoboja pa onda dalje.

Odmah na izlasku iz Krapine ima jedan "fini" uspon na Trški vrh za zagrijavanje još neprobuđenih mišića i zglobova. No dobro, dugi spust nakon toga nas malo vraća u normalu. Radoboj smo preletjeli i krenuli prema Šemnici gdje smo trebali stati i popiti kavu no fantastićni jutarnji Zagorski zrak nam je dao doping tako da smo i tu stanicu "preveslali". Nakon tog dijela slijedio je 4 km uspon po novoasfaltiranoj dionici tog kraja. Na vrhu smo prolazili i malo pogledali novu stazu za utrku Quadova kojoj je bilo otvorenje dan prije uz narodnu veselicu. Zatim spust u Novi Golubovec u kojem ja nikad nisam bio u zivotu, a daleko je 10 km od Krapine. Tu smo bjesomučno kočili po asfaltu jer smo primjetili da u jednom bircu sramežljivo svijetle lampice iznad šanka. To je bilo to. Stali smo, skinuli kacige (ko ima), konobarica je donijela jastuke da možemo na terasi popiti kavicu.

Tu smo konzultirali GPS koji nam je potvrdio da ima preko 40 km, jedino nismo bili sigurni kojim pravcem da se uputimo prema cilju, na kraju smo zakljucili da idemo tuda kuda znamo da ne kompliciramo previše. Od Novog Golubovca do mjesta koje se zove Oćura vozi se po dosta brzoj cesti koja ide kroz neki veliki klanac u kojem je bilo prilično zima i jedva smo čekali da izađemo van. U tom klancu sa obje strane ceste su ogromni kamenolomi i postrojenja za obradu kamena i njegovih derivata, prilićno impresivno no nismo imali vremena gledati "to". Nakon izlaska iz tog dijela odjednom smo se stvorili u Lepoglavi, to nam je bio pozitivan šok jer obićno kad idemo u tom smjeru autom idemo po drugoj cesti i znamo da put traje cca. 30 minuta.

Na kod ulaska u Lepoglavu smo krenuli desno u centar tek toliko da malo vidimo i da se maknemo sa brze ceste prema Ivancu. Tu negdje je Draš primjetio probleme sa vilicom na svojem Canondaleu F4, propala mu je ful, uspio ju je zalokati tako da je barem bila donekle upotrebljiva. Od mjesta Kaniža do Ivanca cca. 4 km smo morali ici brzom cestom sto je bio dosta neugodan osjecaj zbog automobila koji su non-stop prolazili pored nas. U Ivancu tipicna slika malog gradica nedjeljom prije podne , sunce, kavica, i pogledi prema nama ne u stilu "izvanzemaljci" nego vise u stilu "možda ih poznam" jer u Ivancu i okolici ima isto dosta ovakvih biciklista amatera poput nas. Na glavnom trgu u Ivancu skrenuli smo desno prema mjestu Prigorec laganom uzbrdicom, visinska razlika izmedu Ivanca i Prigorca je cca. 200m na nešto manje od 3 km. U Prigorcu smo uzeli kraći odmor jer smo znali da uskoro počinje ono sto smo čekali cijeli dan, uspon. Znakovi na početku tog dijela su pokazivali 10km do vrha Ivanšćice, dok nam je GPS davao druge informacije, no nismo se puno zabrinjavali s tim brojkama jer nismo još ni počeli se penjati.

Prvi dio vožnje po makadamskoj stazi prolazio je normalno bez problema uz dogovor da uzmemo malo dužu stanku da si nešto pojedemo i da skupimo snage za uspon. Odmah na početku ploča sa upozorenjem da za bacanje smeća kazna je 2000 kuna, nagrada za cinkaroša je 100 kuna. Naravno odmah smo razglabali da li se može nešto zaraditi tom metodom. Iz znatiželje pogledao sam dole sa staze baš da vidim da li ima smeća uz tako rigorozne mjere i imao sam što i vidjeti, smeća k'o u priči. Šteta.

Tu smo nabasali na nekakvo parkiralište za automobile gdje planinari ostavljaju svoje limene ljubimce i kreću pješice prema vrhu. Na tabli je pisalo 180 minuta penjanja pješice za pogon na noge. Mi smo imali i noge i kotače, i to dva. No kako bi išlo sve po planu par metara dalje našli smo dvije klupice i stol taman za našu ideju o odmoru prije penjanja. Izvadili smo suhe kobasice, žemlje, vodu, cedevitu, jabuke, crunchy-je, banane ... na kraju samo pojeli samo kobasice normalno.

I onda smo krenuli, zanimljivo je to da od početka uspona svakih kilometar je na nekom drvu sa autolak sprejem napisana kilometraža vjerojatno od podnožja, tu negdje je bila napisana brojka 1, uf dobro pomislio sam još samo 9. LOL. Nelošim tempom grabili smo prema gore, Zdravko tipično za nogometaša od 70 kila ide prema gore poput sina vjetra, Marko samo ide i ide i ide ... traktor. Draš je uredno zaostajao ali glavno da ide, njegova glavna misao vodilja je bila kud da baci bicikl, a de ne plati kaznu za bacanje smeća i da ga naravno nitko ne prijavi, haha. Čak mu je palo na pamet da ga proda tu nekome u šumi, ha. NOT LIKELY.

Kako smo išli gore brojke na drveću su sve rijeđe dolazile prema nama ... 3 ... 4 ... 5 ... 6 .......7 ... u par navrata su prema dole prošli biciklisti poput nas pozdravljajući nas na sav glas "BOOOOK" k'o da se poznamo 100 godina, ali to je normalno jer vjerojatno znaju kako nam je. Tu negdje smo došli na južnu stranu Ivanšćice jer je ova strana bila okupana suncem, nije da nam je trebalo jer smo bili prilićno zagrijani, ali opet sunce je sunce. Mene je tu negdje oko sedmog, osmog kilometra uspona počela boljeti lijeva noga i osjećao sam lagane grčeve, to sam pripisao nogometu koji sam igrao dan ranije. No tko mi je kriv. U jednom trenutku kad mi je bilo stvarno teško sjetio sam se misli Munjevitog Jurića iz crtića Auti koji je da se koncentrira na vožnju sam sebi govorio "Be the Road. Be the Road." ... e tako sam si ja isto govorio. Budi staza. Budi staza. Normalno nije mi pomoglo. Do samog vrha ima par dijelova na kojima je ravnica pa čak i spust dug par stotina metara, no znamo kako to završava, idem visoko, a sad se spuštam dole ... što me čeka nakon toga ?!? Uglavnom išli smo dalje.

Kad smo došli do brojke 10 na drvu skoro pa sam bio sretan, zašto skoro ? zato jer smo planinare koji su išli prema dolje pitali (onako čisto radi informacije jer smo znali da je vrh tu odmah i ugla. Kao.) koliko još do vrha ? Njihov odgovor je bio: "Paaa tak, 3 i pol, 4 kilometra" !!!! WTF. U redu, nemamo neki izbor jednostavno moramo dalje, ipak ispada da je GPS odlično napisao koliko ima do gore, zapravo je 14 kilometara, a ne 10-11. kvragu. Na jednom zavoju vidim Marka kako odmara i čeka mene i Draša, ja naravno odlućim stati i kad sam se skinuo sa bicikla stao sam na prste i istog trenutka su me uhvatili grčevi na obje noge i na listovima i kvadricepsima. Samo sam pao dole, sjeo u Lotosov cvijet radi kvadricepsa i tako ostao skroz dok Draš nije doveslao. Zatim smo nas trojica krenuli u lov na Zdravka. Aha da, ulovili smo ga. I onda opet jedan psihički faktor, stvarno na rubu snage i volje, i sve miriši po vrhu i planinarskom domu i kud god pogledaš ne vidiš ništa gdje bi se moglo ići još više ugledasmo drvenu ploću. Mislio sam super ... sigurno piše još 300 metara ili tako nešto. Gore je pisalo "Planinarski dom, vrh. KOTA 1061 nmv. 1700 m" AAAAAAAAAAAAAA. Još skoro 2 kilometra ??!?!??.

Uglavnom dalje se ne sjećam baš :-) ... ponovo sam došao k sebi kad sam na asfaltiranoj cesti (?!?!?) vidio brojku 12. Da, asfalt. Na tom mjestu gdje je broj 12 na asfaltu od makadamske staze odvaja nekud desno i zabranjen je promet. Zanimljivo. Nismo imali snage za raspravu, na Google Earth se može vidjeti taj detalj. Znali smo da je još malo do vrha, ali kad me pijani planinar na putu prema dole gleda razroko i komentira u stilu "prešaltaj h vecu brzinu!!" , "malo te zanaša, HAA?" ili "zakaj pa ideš tak polahko ??" onda jednostavno moraš pobjeći čim brže.

I to je bilo to. Došli smo do vrha i nitko sretniji od nas ... malo se fotografirali i krenuli do klupa na zasluženi odmor i nagradu. Skinuli smo mokre majice, brzo stavili suhe na sebe, naručili pive, kobasice + grah varivo. Njam njam. Vrijeme je bilo prekrasno sunčano ali prohladno, nekih cca. 12°C. Ja sam malo okolo fotografirao dok nije došla papica. Moram naravno spomenuti da je pogled sa vrha fantastičan, malo šteta što nije bio super čisti dan jer je vidljivost bila oko 10-20 km, ostatak je bio u sumaglici. Nakon odmora kraćeg od planiranog krenuli smo natrag. Imali smo opciju da netko dodje po nas u Ivanec ili Lepoglavu ako slučajno zapnemo ili nas ulovi mrak ali smo se dogovorili da idemo pa tek ako stvarno zatreba poduzmemo nešto. Naravno svi su jedva čekali spust od 14-15 kilometra osim mene ... jer nisam imao prvu kočnicu. Kvragu. Ali nije ni to loše s obzirom da Draš nije imao prvu suspenziju, LOL. Uglavnom pratio sam ih solidno, u međuvremenu prilikom spusta smo Zdravko i ja ostali bez bidona, otpali uslijed uvjeta na stazi. Nadam se samo da nas nitko nije vidio da nas ne prijavi, znate onu priču sa početka uspona. Kad smo stiglu u Prigorec Marko je preticao jedan Megane sa cca. 70 kilometara na sat tako da je vozać automobila jednostavno odustao i maknuo se u stranu da nas propusti. Koji ponos :-). Do Krapine nas je dijelilo još cca. 30 kilometara, natrag smo išli drugim putem od onog kojim smo došli, tu su nas čekala samo 2 uspona, jedan kratki i jedan malo duži prema mjestu Jesenje. Nakon toga spust do Krapine. Jupi. U 18 i 30 smo bili u Krapini, taman prije jačeg mraka. I naravno otišli na pivu.

Trajanje puta 9 i pol sati, efektivno vožnje 6 sati i 20 minuta, 87 kilometara.